Savo ŠKOBIĆ:
VIŠEGRADSKI NOKTURNO
(pjesme)
SAMO STARO
VINO
Ovaj sumrak
mog života
plavi rijeka
uspomena
ta da mi je
već i stota
meni još je
draga žena
Jedna žena
jedna rijeka
jedan
smješak što se skrio
iza oka ko
da čeka
da se vratim
gdje sam bio
Samo staro
vino snagu srcu daje
da odmašta
oči što se nebom plave
Samo staro
vino i gitare sjeta
vode moju
dušu s kraja na kraj svijeta
U rukama sto
buketa
u nogama
mnogi puti
u sred zime
ko sred ljeta
studen srca
vino muti
U grudima
srce bije
to su zvona
kanonade
a u duši još
se smije
tračak moje
vječne nade.
HEJ, ŽIVOTE,
PJESMO MOJA
Broj glave,
kuvaj kave
i rakiju
svakom pride
kada braća
život slave
neka čuju i
nek vide
Pa po stolu
uspomene
kad
raspostru duše ine
zamagle se
oči snene
srce pjeva
od miline
Hej, živote,
pjesmo moja
moja tugo i
radosti
nek gitara
druže tvoja
prati pjesmu
o mladosti
A ta pjesma
krila ima
srebrnasto
perje snova
pa nas vrati
do davnina
pjesma meda
i otrova
A sad opet
kelnerice
starom
društvu piće toči
i upamti
svako lice
i upamti
svake oči
Jer s jeseni
milo moje
kad se opet
skupe braća
zafalit će
oči koje
život nosi
al' ne vraća.
NIŠTA MENE
NE VESELI
Negdje iznad
plavih gora
u bezdanu
neba plava
gdje ne
sviće rujna zora
tamo tvoja
duša spava
Duša tvoja
tiho ode
jedne noći
pred svanuće
bol mi srce
tad probode
nemam tebe
nemam kuće
Ništa mene
ne veseli
u oku mi
nema sjaja
kosu moju
tuga bijeli
duša tone do
beskraja
Samo nekad
cvrkut ptice
u misli mi
tebe vrati
nasmijano
tvoje lice
kaže nemoj
tugovati
S tobom meni
divno biješe
Trešnjev
cvijet smo mirisali
te me slike
sada tješe
kad smo
sreću udisali
I sve češće
oči moje
nebeskome
svodu hrle
u oblaku
lice tvoje
traže da ga
suzom grle.
Višegrad,
24.9.1999.
NI JEDNA
JESEN
Ni jedna
jesen ni jedna zima
ni jedno
proljeće
ni jedna
ptica srebrnih krila
da nijemo
prolijeće
Ni jedna
duga ni jednog druga
niko da
dolazi
ovo je samo
umorni život
što nijemo
prolazi
A kose
sijede još samo vrijede
sjenke da
čuvaju
i divne snove
i tuge nove
na srce
svijaju
Ni jedne
knjige ni jedne brige
ništa da
zaboli
ni oka
plavog ni smješka dragog
da maštu
zapali
Ni pjesme
drage ni riječi blage
tamu da
razori
ni klape
stare ni trunke nade
nikog da
prozbori.
Višegrad, Garča, 2.8.1996.
VIŠEGRADSKE KIŠE
Kao magla
nježna bijela
koju Drina
nosi
moja želja
uplela se
u toj tvojoj
kosi
Nisi mlada
nisam ni ja
šta nam
treba više
samo ova
jutra s tobom
višegradske
kiše
Moja ruka
traži notu
moje srce
rimu
da s
ljubavlju ja opjevam
višegradsku
zimu
Sve dok
budem u životu
ljubio ti
oči
zaboravit
nikad neću
višegradske
noći.
Višegrad,
21.10.1996.
SVE SU
LJEPŠE MOJE NOĆI
Sve su
ljepše moje noći
otkad tebe
sretoh mila
jer dok
ljubim tvoje oči
ne osjećam
svoga bila
Sve su
ljepše naše zore
jer sa njima
ti me budiš
i dok naše
usne gore
ti me grliš
ti me ljubiš
I ja tada
bivam srećan
ja se smijem
dušu grijem
znam da od
sad biću vječan
svoju radost
ja ne krijem
Sve su
ljepše moje sanje
u njima si
milo moje
ko prelijepo
neko zdanje
što je
svjesno snage svoje
Sve su
ljepše naše sjene
na asvaltu
dok se grle
i dok naše
duše snene
u nov život
sada hrle.
DRINA
Valja se
olovna Drina
široka troma
i snena
i kao davna
milina
zagrmi
tišina njena
Nadvila
stijena se siva
zorom se
ogleda u vodi
i tiho živo
sniva
ponovo da se
rodi
Ušla je ova
rijeka
sa praskom u
moju dušu
i stijena
njenih jeka
pravi mi u
srcu sušu
Obalom i put
krivuda
i naprijed i
nazad nudi
i čovjek bi
išao svuda
čovjek bi da
poludi.
Višegrad,
14.10.1996.
USPOMENE
Uspomene
kada navru pa te guše pa te stežu
i htjele bi
po cijenu svaku za zavičaj da te vežu
ti se nešto
ko otimaš pokušavaš da se braniš
a u stvari
ti ne shvataš da se njima ti i hraniš
Kada su ti
noći mile kada su ti oči snene
u misli ti
odmah dođu tvoje drage uspomene
I kad slike
ti preturaš kada nešto važno tražiš
ti ne
shvataš kako odmah sjećanjima dušu blažiš
Može svaka
slika stara na nešto lijepo da te sjeti
tada vidiš
kako brzo tvoje vrijeme nazad leti
ti si opet
sa družinom na izletu ili školi
i dok gledaš
sliku staru u duši te lijepo boli
Ima tamo
divnih noći ima tamo lijepih dana
svaka slika
po na osob u srcu je slatka rana
ti ih čuvaš
i miluješ u kutiju staru slažeš
da ti do
njih nije stalo nećeš sebe ti da lažeš
Uspomene,
uspomene
moje drage
uspomene
da dok živ
sam ja da pamtim
to su meni
opomene.
Višegrad,
27.7.1999.
PROBUDI ME
MIRIS SMRTI
Probudi me
miris smrti
u grudima
gorka tmina
pred očima
sve se vrti
kako bučna
je tišina
Usta su mi
puna blata
želio bih
još da čujem
otkucaje
starog sata
da ne spavam
a da snujem
Vratio bih u
snovima
jedno davno
prošlo vrijeme
držao na
dlanovima
ljubičice
nježno sjeme
Praštao bih
od miline
sve i svakom
čini mi se
i puštao da
paučine
stare krpe
svuda vise
Gledao bih
dugo dugo
mrava kako
vrijedno radi
kako lasta
negdje drugo
svoje
gnijezdo opet gradi
Sve bih htio
al ne ide
od briga mi
teška pleća
proročke mi
oči vide:
na uzglavlju
gori svijeća.
Višegrad,
27.7.1999.
MAŠTANJE
Prvo sam
htio pjesnik biti
rimama
nježnim oslikati rijeku
a potok
prljavi pokida mi niti
i vidjeh
najlon kese gdje teku
Zatim
htjedoh slikar postati
na platnu
zaustaviti pticu u letu
al moradoh i
tada odustati
jer lošije
ne crta niko na svijetu
U glumištu
velim tu mi je mjesto
govoriti
močno: Biti il ne biti!
Ali shvatih
da ne učim vješto
pa odoh sa
društvom dobro se napiti
Pa onda
shvatih kud se ne sjetih prije
pjevač ću
biti makar hodao bos
al mi rekoše
da baš ugodno nije
slušati nekog
ko pjeva kroz nos
Boksom se
baviti samo sam probao
tek trening
jedan al tja!
Sada bih
rado i dušu prodao
da mi neko
vrati moja zuba dva
Na kraju
moradoh sam sebi reči
jer od sebe
ne možeš ništa skriti
maštanje je
bolest što se teško liječi
uspio sam
samo brzo ostariti.
Višegrad,
27.7.1999.
ZAVIČAJ
Samo po
nekad kad se magla spusti
da ne vidiš
više ni Drinu ni brijeg
dušom mi se
tiskaju još oblaci gusti
zaželim
vidjeti u svom kraju snijeg
A kad tamo
sniježi, u mom zavičaju
pa to je
milina to je melem duši
otvaramo
srca u rumu i čaju
i ne damo
suzi da nas ne zaguši
I opet mi se
venom kotrljaju noći
noći
zavičajne i plave i snene
a ona za
šankom rujno vino toči
i sve nas
voli, sve pa čak i mene
Nema nigdje
onih parkova i ruža
i pijane
pjesme pod prozorom u zoru
a ni ljute
face ljubomornog muža
da se pojavi
na pogrešnom prozoru
Zavičaj je
sjena što lagano blijedi
nestaju i
lica i imena draga
zavičaj je ono kad ti brada sijedi
a ti bi da
pređeš preko rodnog praga.
Višegrad,
27.7.1999.
DRAGANU
JOVANOVIĆU
Lutao je
hodao pio i govorio
imao je o
čemu imao je kome
nekad je
grmio nekad žuborio
nazivao nas
Golube nazivao Some
Kovrđava
plava kosa neuredna
patike stare
za dva broja manje
zasukana
uvijek nogavica jedna
u očima
podsmjeh i tajno kajanje
U fudbalu
drugi a u piću prvi
i naramak
knjiga svakog dana novi
kad je
trijezan pogled mu sve mrvi
a kada je
pijan tu su samo snovi
Sanjao je
glasno u po bijela dana
o prošlosti
svojoj i o svojoj sreći
imao je ženu
zvala se Triana
već je dugo
grli neko sasvim treći
Imao je
običaj poprilično drzak
u hotel bi
često dolazio bos
pa kad bi u
ogledalu vidio lik mrzak
šakom bi da
njemu on razbije nos
Konobari
njega svi su dobro znali
njima do
gužve sa njim nije stalo
zatraženo
piće odmah bi mu dali
a on bi
sutradan donio novo ogledalo
Sa ovoga
svijeta samo je nestao
u
planinarskom domu dobro se napio
ljut na loše
društvo u noć je izšetao
i kao u svom
piću u rijeci se utopio.
Višegrad,
27.7.1999.
SUZO MOJA
Suzo moja
mutna rijeko
mrak mom oku
sve je bliže
stremio sam
na daleko
jesen mog
života stiže
Stiže jesen
nenadano
njoj
već i jeste možda vrijeme
meni to je
sve još rano
sve dok
želje ne zanijeme
Sanjam s
tobom život novi
sve su ovo
glupi snovi
a umjesto da
te ljubim
ja osjećam
da te gubim
Sve je ovo
suzo moja
magla što se
s duše diže
tebe čeka
sreća tvoja
meni moja
jesen stiže
Ja ti želim
nježne snove
samo suze
radosnice
da dok čitaš
riječi ove
kvase tvoje
lijepo lice.
Višegrad,
9.1.2002.
ZLATNO DOBA
RIJEČI
Čekao sam
voz a ona vlak
napolju je
vazduh ličio na zrak
ura je
kazivala da je jedan sat
helikopter
zabruja kao zrakomlat
I sve se
smiri i nesta sna
ništa više
lijepo nada mi ne da
istopiše se
s kišom i maštanja sva
duši osta
samo da se sudbi preda
A nije davno
bilo tu pred neki dan
riječi su se
lijepo rojile u nizu
pravile su
stih svaki je presedan
a sada se
guraju lome tuku grizu
Zlatno doba
riječi neće da se vrati
sveta vatra
stiha u srcu mi tinja
o da li će
sužnji umjeti pjevati
k’o što je
sloboda pjevala o njima.
Višegrad, 13.12.2oo1.
SONATA
Kao tamjan
zamirisa platan
i njedra mi
preplavi milina
odjedared
jedan zračak zlatan
spusti se na
mene sa visina
Tuge mračne
što mi srce jede
nesta kao
kada se probudiš
a majčine
mile kose sijede
vele: Sine
nemoj da poludiš
Tihim glasom
kao da je živa
mati mene
svjetuje i moli
okani se
njenog oka siva
ne daj srcu
razlog da te boli
Nego sine
kad se sjetiš mene
kad mi
svijeću za dušu upališ
nek ti dušom
krenu uspomene
i da dragom
Bogu se zahvališ
Ti se sjeti
naših dana sreće
tihe pjesme
koja dušu grije
nek ti ovaj
vedri plamen svijeće
na dnu srca
jednu suzu skrije.
Višegrad,
26.4.2oo1.
NOKTURNO
Mrke vjeđe
objesile noći
tišina mi i
uši zagluši
Nijema zora
nikad neće doći
u mom oku
suza se sasuši
Ušutješe i
zvijezde na nebu
planine se u
ritmu ljuljaju
pljušte
misli griju se i zebu
ruke željne
tminom bauljaju
Nema šanse
da se misli smire
da mi jedna
niz olovku kane
oči krišom u
dušu joj vire
njenu dušu
čistu i bez mane
Duša čista
oči lijepe snene
ruka nježna
kao povjetarac
sitnim hodom
odlazi od mene
ja sam za
nju samo neki starac.
Višegrad,
15.5.2oo1.
SVE BOJE
VJETRA
Umiru noći
tirkizno vrele
lelujaju
tužno vrbino lišće
u jezeru
nježnom usne se srele
sa dahom
vjetra mirisno bijele
Duša bi
htjela ljubav da pjeva
usne se miču
i šapat bruji
iz očiju
snenih pobuna sijeva
a vrelom
požuda struji
I samo na
tren Luna se vrati
kroz oblak
sivi da stvori sjene
a tužno srce
napokon shvati
da više oči
neće sresti njene
Zatim sve se
odjedanput smiri
i vjetar
brzo izmjenja sve boje
jutro se
javi na pijetlovoj liri
tiho nudeći
rođenje svoje.
Višegrad,
15.10.2oo1.
NIJE
Nije meni
kriva stranka
vladajuća
bilo koja
kriva mi je
uspavanka
što je pjeva
nada moja
Nisu krivi
oni ini
što se sreće
nagrabiše
mašta moja u
tišini
lažnim
sjajem nudi više
Nisu meni
krive rode
što nam
djecu donesoše
krive su mi
mutne vode
što ih
svijetom raznesoše
Nisu meni
krivi oni
što su za se
spasa našli
kriva mi je
luda glava
te me ova
bezdan snašla
Mrijeti
moram čini mi se
i zaborav
nijemi biti
smoći snage
- ubiti se
pa na miru
vječno sniti.
Višegrad,
4.7.2oo2.
PJESMA
Poezija nije
mora
nije nada niti sanja
ona ti je
mučna gora
bila mala il
još manja
Stihom možeš
ako želiš
sve što srce
hoće tvoje
da tuguješ
il veseliš
da ispuniš
želje svoje
Samo jedno
ne nikako
stihom nećeš
ti uspjeti
da te neko
oko lako
može snažno
zavoljeti
Pjesma ti je
ljubavnica
radost mora
i nadanje
srcu tvome
radosnica
duši tvojoj
zavještanje.
Višegrad,
7.1.2oo2.
BALADA O
UMORNOM JAHAĆU VJETROVA
Otkad pamtim
šta se zbiva
oko mene
i u meni
od tad moja
duša sniva
more što se
dušom pjeni
Nosili su
mene vjetri
lomile me
strašne bure
mjerili me
moćni metri
grizle
zlobom duše šture
Umorni jahač
vjetrova
na
raskrsnici svjetova
grudima hrli
visini
očima mir u
tišini
Umorni jahač
vjetrova
zaslijepljen
snagom smetova
nada mu
zadnja molitva
na miru da
se naspava
Nosio sam na
plećima
mnoge lijene
gotovane
pekao se u
pećima
ispijale
mozak vrane
Gladovao
noći duge
žeđ me
grozna razdirala
hranio sam
stihom druge
smirivao
zakerala.
Višegrad,
28.10.2002.
JA TE VOLIM
Kao da si
morska pjena
ko od bronze
izlivena
ko da su te
morski vali
meni dušo
darivali
Usne kao
trešnje rumen
srce kao
zlatan grumen
oči žive
žeravice
krase tvoje
medno lice
I ja ne znam
šta se zbiva
da l to moja
duša sniva
radujem se
kao dijete
nigdje tuge
nigdje sjete
Kada hodiš
kad se krećeš
dodirnuti
zemlju nećeš
samo tiho šuška
svila
kao mače ti
si mila
Kad se
smiješ dragulj sijeva
tvojim
glasom slavuj pjeva
dok te
gledam tiho zborim:
ja te volim
ja te volim.
Višegrad,
7.4.2oo3.
SUZO MOJA
KADA KRENEŠ
Suzo moja
kada kreneš
putevima
mojih snova
nemoj da mi
ni spomeneš
da me čeka
ljubav nova
Nemoj reći
suzo kleta
da su moga
srca puti
ugažena
staza svijeta
kozje staze
i besputi
Reci suzo
majci mojoj
ne mjeseče
ti prozbori
u srebrnoj
noći svojoj
da joj sin
se s dušom bori
Neka majka
milo moje
tugu u kraj
srca zbije
neka gaji
cvijeće svoje
suzom toplom
njeg zalije
A kada se
moji snovi
sumaglicom
svi oboje
kada svane
dan nam novi
neka utre
suze svoje.
Višegrad,
7.4.2003.
POZORIŠTE
Pozornica
sjaj u oku
nevidljivi
miris raja
nudi lijepu
i duboku
nudi duši
svemoć sjaja
A kad se
aplauz stiša
i zavjesa
padne smjerno
duša mi je
ljepša viša
još mi kuca
srce vjerno
Srce daje
ritam igre
srce boli
sve preboli
srce brzo
poput čigre
ulogu novu
već zavoli.
Višegrad,
2.2.2oo3.
E VIVA
ESPANIJA
Davno jednom
kad su rose sjale
na latima
rascvjetalih ruža
volio je
njene oči male
sjajnu suzu
sa nijansom ruža
A mladosti
ljubav krila daje
letjeli su s
kraja na kraj svijeta
nad Rusijom
zvijezde plave sjaje
u Španiji
uzavrela fijesta
Pjevali su
ogrnuti ljetom
dušu more
okupalo sjetom
ritam srca
prava fantazija
e viva
Espanija
Ta su davna
prohujala ljeta
umorni su
koferi zaspali
prođe eto
decenija peta
i još samo
snovi su ostali
On i ona u
smiraju dana
sa svojom se
mladošću rastaju
u albumu
prijateljstva sama
kao knjigu
sjećanja listaju
Pjevali su
ogrnuti ljetom
dušu more
okupalo sjetom
ritam srca
prava fantazija:
E viva
Espanija.
Višegrad,
3.7.2oo3
JESENI MOJOJ
ZIMA SE SPREMA
Umorno sunce
grije mi leđa
Vireći kroz
oblake
Bolno rame
košulja vrijeđa
Dok berem
šljive ranke
Ni jednog
dana, ni trena nema
Da ne mislim
na tebe
Jeseni mojoj
zima se sprema
Moje mi srce
zebe
Strpi se
dušo ma gdje god bila
Lako ću da
te nađem
Ljubav mi
tvoja daruje krila
Moraću da se
snađem
Samo da malo
sakupim snage
Za moje
kosti stare
Ponijeću
neke sitnice drage
I vino za
drugare
I onda će
sve biti k´o prije
Kada smo
bili mladi
Samo da
umorno sunce grije
I vino da se
hladi.
Višegrad, 5.
jula 2oo7.
RANDEVU NA
KIŠI
Kada jesen
stuži nebo i kad padnu kiše
Ja se sjetim
moje bake koje nema više
Meni baka
tihim glasom pričala je tada
Kako je to
davno bilo, kad je bila mlada
Šetali su
pored rijeke, ona i moj deda
Dok ih njena
brižna majka iz prikrajka gleda
Držali se za
ručice, šaputali snove
Nalazili
skriven kutak za poljupce nove
Hajde dušo
ti i ja, kao naši stari
Zakažimo
prvi put randevu na kiši
Kakav disko
zadimljeni i I te ružne stvari
Zakažimo
prvi put randevu na kiši
Drhtavom mi
rukom baka dade da pogledam
„Spomenar je
ovo, dušo, koji nikom ne dam!“
Izblijedjela
plava knjiga na drhtavoj ruci
A u kosi
mjesečina, neki tajni zvuci.
Kad za pomen
baki mojoj ja svijeću upalim
pomolim se
njoj za dušu spomenarom malim
Kada jesen
stuži nebo i kad padnu kiše
Ja se sjetim
moje bake koje nema više.
Višegrad,
12.10.2008.
KOJE IME
DATI LJUBAVI
Koje ime
dati ljubavi
koja mi se
kotrlja kroz vene
i kako da se
zaboravi
prelijepa
duša voljene žene
Koje ime
dati snovima
o medenoj
zvjezdanoj tišini
a biti nošen
valovima
stremeći ka
oblaka visini
Koje ime
dati samoći
dok nju neke
ljepše oči ljube
u vinu
tražiti pomoći
uvijek piju
oni koji gube
Koje ime
dati nadanju
da proljeće
dođe nakon zime
jer i let je
sličan padanju
sve što
vidim ima tvoje ime.
Višegrad,
12.11.2009.
SAN
Noćas usnih
divan san
(Uvijek su
mi snovi ljepši od stvarnosti):
Kao, neka se
plavičasta magla nadvila nad Drinom
i miriše na
proljeće, na nadu, na ljubav.
I šapat
njen, iako sasvim tih, razumijem.
Razumijem
svaku riječ
Oda radosti.
Oda mladosti
i oda starosti, zajedno.
Melodije
slične u svojim različitostima
prepliću se
nježno u slikama iz života,
iz moga
predugog života.
Samo bljesnu
kao munje u oku,
dovoljno
kratke, da ne zauzimaju vrijeme drugima
i dovoljno
duge da se sjetim svega:
i ko, i
kada, i gdje i kako... ?
Jedino mi
poneko zašto ostane nedorečeno
i sakriveno
za jedan pogled,
za jedan
kratki treptaj oka,
za uzdah dug
i beskrajno tužan.
Višegrad,
12.1.2010.
MOŽDA SMO SE
I SRELI
Možda smo se
nekada i sreli
Oko u oko
kao bljeska tren
Prekoputa
jedno drugom sjeli
A ja ne
vidjeh u oku ti sjen
Možda smo se
i sreli nekada
I samo se
mimoišli nijemo
A možda i
sad kao i tada
Jedno ka
drugom žurno idemo
Sreli smo se
i nekada možda
U parku,
školi ili bilo gdje
A moj pogled
glupi čak ni tada
Ne osvrnu
se, tebe ne vidje
Možda nekada
i sreli smo se
U
predvečerje sneno i plavo
Tada mi
tvoje rekoše kose
Ti u stvari
djevojka đavo!
Višegrad,
14. marta 2010.
ĆUPRIJA
Stoljeća se
tvoja ogledaju u vodi,
skamenjeni
zvuci žubore u hladu
i mjesec se
bijeli iza stijene rodi
a i pjesma
tiha o malenom gradu
I dok ponoć
huči tužno kao vrijeme
što umornom
nogom pregazilo Drinu
na ćuprije
pleća sručilo se breme
pa u pomoć
zove mladu mjesečinu.
Pomozi mi
drugo, mjesečino snena
da ukrotim
misli što kotrlja Drina
da sjetim se
milog nježnog lika njena
pa u duši
mojoj da bude milina.
Višegrad,
23. mart 2010.
POŽELJEH DA
TI NAPIŠEM PISMO
Poželjeh da
ti napišem pismo nježno kao tvoja duša
ali ni jedne
blage
toliko blage
riječi ne nađoh
iako te
volim
Bože zašto
sam pjesnik
kada ljudi
nisu izmislili ni jednu dovoljno nježnu
riječ
Zaštom
jednostavno nisam kipar pa da stijeni
dam tvoj lik
što bi tada
planina bila ponosna na tu svoju stijenu
Zašto bar
nisam muzičar
pa da
muzikom dočaram tvoj blagi drhtaj kada si srećna
Bio bih
najtraženiji muzičar svih vremena
Jer nema te
umjetnosti koja te ne može
i ne smije
dočarati i oslikati toliko divnu kao što i jesi
Jedino
pjesma zadrhti pred tim činom
ovako kao
što sada ova pjesma
drhti.
SJEĆAŠ LI SE
Sjećaš li se
kako smo jednog jutra
u ono
proljeće
pokušali da
odpjevamo naljepšu pjesmu života
Umjesto na
notnom sistemu linija
po žicama
dalekovoda
su se
poredale crne poslovno ozbiljne vrane glumeći note
Sjećaš li se
kako se odmah zatim
sunce skrilo
za oblak crnih misli
i dugo
tražilo da mu oslobodimo put.
OKO MOJE
LUDO
Oko moje
ludo, zašto gledaš gore?
Tamo su samo
zvijezde i moć beskraja.
Još je
daleko do nove zore
Njenog od
snova satkanog sjaja.
Oko moje
ludo, zašto gledaš dole?
Tamo gledaju
pokajnici i tati.
A u oči oni
koji vole
I oni što
žele ljubav dati.
Oko moje
ludo, zašto gledaš tamo?
Prozor njen
u noći sv'jetli dugo.
I ti i ja
sada dobro znamo
Laku noć
srećo, dobar dan tugo!
Višegrad,
2.4.2010.
KAD DUŠOM
ZAVLADA TUGA
Kada mi
dušom zavlada tuga
Neprimjetno
tiha kao plima
Stihova
svojih postanem sluga
Srce mi opet
osvoji zima
Pogled mi
zapne za oblak sneni
Ruka zadrhti
nad listom svelim
Mislima huče
vjetrovi lijeni
Prestanem
životu da se veselim
Samo mi
golub sleti na rame
Krilom mi
ovlaš dotakne lice
I smjerno
idem u pravcu tame
Gugutav
pozdrav drage mi ptice
Kroz mene
prođu sva ona ljeta
Venama
struje ritmovi ludi
Uz smješak
bolni nestaje sjeta
U meni opet
nada se budi.
Višegrad,
30.9.2010.
NEKO KROZ
MENE
Neko kroz
mene stihove piše
Neko te
drugi kroz mene voli
Neko u meni
sjetno uzdiše
Neko se sa
mnom za tebe moli
I ove rime
što kaplju nježno
Što su kap
suze latice cvijeta
Tihe su note
u veče snježno
Kao treptaj
srca, tiha sjeta
I taj neko
što voli te snažno
Kroz mene
tvoju kosu miriše
U moje ime
za tebe lažno
Kroz mene
ove stihove piše.
Višegrad,
12.10.2010.
DA LI SAM
SRETAN?
Jesam sretan
sam.
Sve dok imam
tebe i svoje snove,
Pjesme
nedopjevane i rime ubrane sa mokre grane
I dok mi
kiša donosi radost a raznosi mutne magle na duši
Sretan sam
I dok me
služi sjećanje na miris dunja na maminom ormaru
I dok još
uvijek čujem bat velikog čekića u noći
Dok se
dječiji smijeh razliježe svuda oko mene
I dok u
ušima bruje pjesme mojih drugara iz mladosti
Sretan sam
Sretan sam
kad vidim radost svojih sinova
I dok me
unuk veselo zove «Deda»,
Sve dok mogu
da hodam, mislim i pišem
I dok u meni
nemiri vjetrove proljetne raspliću
Sretan sam
Iako već
imam više prijatelja na onom nego na ovom svijetu
Ne žurim u
nove susrete sa njima
Svojom
voljom na ovaj svijet došao nisam
Te ga svojom
voljom ni napustiti neću
Sretan sam!
Višegrad, 8.12.2010.
BITI DEDA
A kada se
taj dan desi,
pa unuče tu
se nađe,
vjeruj nećeš
znati gdje si,
pitaćeš se:
Šta me snađe?!
Te ljepote i
dragosti,
oko tebe
svijet se ruši,
pun si sreće
i radosti,
a milina ti
u duši!
Biti deda to
je nešto
Vrlo lijepo,
vrijedno stanje
U kolica ga
staviš vješto
Pa sav važan
u šetanje
Ponosan si
na unuka.
A unuk je na
svog dedu
Drhti dedi
stara ruka
A suza mu u
pogledu.
Višegrad,
25. oktobar 2010.
IZ OKA MI
SUZA KANU
Iz oka mi
suza kanu,
Pa niz ruku,
Pa niz pero,
Pa na papiru
mrlja postade pjesma
Sa oluka
poleti golub,
Pa kroz
maglu,
Pa pred
sumrak,
Pa na mom
balkonu nađe utočište.
Odnekud
zažubori pjesma,
Pa niz
krošnju uspomena,
Pa kroz
pregršt zagrljaja,
Pa mi u uhu
objavi življenja ljepotu.
Višegrad,
30.1.2009.
ZIMA
Obukla zima
tu bundu bijelu
Prostiru se
vidici
I plaše
ljude u malom selu
Jezivo čudni
krici
Vuku se
stazom sve duže sjene
Dan se bliži
kraju
Skoro će noć
mjesečeve mjene
Psi sve jače
laju
Kada sunce
sasvim za brijeg zađe
I vjetar se
spusti
Ptica će
majka ptiče da nađe
Mrak će
pasti gusti
U krilo
njeno staviću glavu
Kraj topla
kamina
Ona će kosu
rasplesti plavu
Dok ljulja
mi sina.
Višegrad,
30.1.2011.
PRAZNIK U
RODITELJSKOM DOMU
Uvijek kad
poželim da mi lijepo bude
Da trenutne
brige odagnam daleko
U mislima
skoknem ja do rodne grude
Gdje znam da
će uvijek čekati me neko
Pa evo i
sada kada račun svodim
Sa životom
svojim i ružnim i lijepim
Poželim u času
opet da se rodim
Ili da se
doma roditeljskog sjetim
Sjećanje mi
sklizne još u ranu mladost
Kada se za
praznik skupi porodica
U toplom su
domu i sreća i radost
Roditelja
naših nasmijana lica
A kada se
radost raširi do neba
I kad plavih
zvijezda pojavi se svita
Nas pet
braće znamo šta nam tada treba,
I pjevamo
mami, “Mama Huanita”
Eto sa tim
svoju jadnu dušu hranim
Prestao sam
više za srećom da žudim
Od
stvarnosti ružne ja se tako branim
Da mi bude lakše i da ne poludim.
Višegrad, 2.
februar 2011.
PRUGA
Vijuga uzana
pruga
I danas kroz
moje vene
A šine kao
dva druga
Kao očiju
zjene
Jedna uz
drugu klize
Kao da ih
tjera neko
Jedna na
drugu paze
Ni blizu ni
daleko
Nijemo se
penju uz stranu
Pa brzo se
ka rijeci spuste
Vješto
zajašu branu
Prebiru
oblake guste
I sada u
mašte bjelini
Gledam je sa
kućnog praga
Kako nestaje
u daljini
I odnosi
lica mi draga.
Višegrad,
25.1.2011.
ZORANA
Nasmijana,
vedra, mila
Iz očiju iskra znana
Nježne duše
kao svila
To je naša
Zorana
Uvijek
spremna pomoć dati
U po noći u
sred dana
I sreća je
uvijek prati
To je naša
Zorana
Oko sebe
radost širi
Pozitivna i
bez mana
Zavađene ona
miri
To je naša
Zorana
Ponosan sam
što je imam
Ona nam je
melem rana
Rado njene
riječi čitam
To je naša
Zorana
Višegrad,
8.1.2011.
BEZNAĐE2
Iako je
prošlo
bezbroj
jeseni i zima
I sada u
mislima
vidim tvoj
lik
Razočarana u
život
i u njega
Klonula si
umorno
na stolicu
U uglu svoje
samačke sobe
Sa vinom na
usnama i
santom leda
u grudima.
Od njega ti
je ostala
ruža za
rastanak
i za
nemogući zaborav
Svečano crna
satenska
haljina
U slobodnom
padu
kao i tvoji
snovi
I pogled u
ništa
Sa vinom na
usnama i
santom leda
u grudima.
Beznađe ti
je bilo
jedini
putokaz
Čemer u
ustima
jedini
osjećaj
Do večeras
si imala sve,
Od večeras ništa,
Ni sebe više
imala nisi
Višegrad,
22.1.2011.
SUTON NA
PLANINI
Urežu se
tako neke slike davne
Zalazačeg
sunca il' svitanja snena
Bol raznesu
dušom kao žive rane
Neki miris
dima ili pjesma njena
Kad se
sjetiš toga protrneš lagano
Medena
milina preplavi ti grudi
I opet si
sretan kao nekad davno
A slavuja
pjesma ponovo te budi
Ti si na
planini staro društvo tu je
I pjesma i
flaša oko vatre kruže
A svako za
sebe svoje snove snuje
Sve je jako
dobro dok sjećanja služe
Čim zatvorim
oči ja sam na planini
Grijem njene
ruke u njedrima svojim
Oko nas je
suton u tihoj milini
Dok maštati
mogu ničeg se ne bojim.
Višegrad, 2.
februar 2011.
USNE
Usne male,
vragolaste
Ponekada
tajnovito
Samo skraja
smješak puste
Pa ga skriju
maglovito
Pomiču se
neprimjetno
Kad šapuću
tiho tugu
Trzaju se
zagonetno
Jer on ljubi
neku drugu
Zaljubljene
usne njene
Zboriti bi
nježno htjele
Dok se misli
snažno pjene
Od požude
sad su vrele
A kada se
ljubav vrati
Nisu više
tužne, sjetne
Spremne su i
sebe dati
Vesele su
meke, sretne
U radosnom
sretnom luku
Ne šapuću
više tugu
U osmijeh se
tad razvuku
U nebesku
šarnu dugu.
Višegrad,
22. aprila 2011.
TI SI MOJA
ČAROLIJA
Sve što živi
dušu ima
Što se
mrijesti, rađa, klija
Prijatelj si
dragi svima
Ti si moja
čarolija
Žednome ćeš
vina dati
A gladnima
komad hljeba
Neumorna ne
znaš stati
Skinut ćeš i
zvijezde s neba
Svojim
smješkom smješak rađaš
Na licima
dragih ljudi
Amorovom
strijelom gađaš
Sa tobom se
ljubav budi
Uspavane
tiho budiš
Nježna kao
poezija
Za sve nas
se jako trudiš
Ti si moja
čarolija.
Višegrad,
21. april 2011.
NAJGORE JE
PROŠLO
Najgore je
prošlo, tješim samog sebe
Svi
strahovi, strepnja, sad su prošlost puka
U grudima
suvim srce mi ne zebe
I ne drhti
više ostarjela ruka
Smiraj mi u
duši kao poslije kiše
Kao
ljubičice lelujaju nade
I olovka
moja opet sama piše
Opet mi se
smješak sa usana krade
Mogao bih
sada, čini mi se tako,
Čitav život
preći opet iz početka
Ovo kasno
doba odbrojavam lako
I smjerno
živim predstavu do svršetka.
Višegrad,
8.7.2011.
PAMTIM TVOJ
PREDIVNI SMJEŠAK
Pamtim tvoj
predivni smješak,
on mi je
stalno pred očima.
Gledala si
me široko otvorenih očiju.
Tvojih
velikih očiju
i smijala si
se.
Nisi se
smijala samo usnama,
smijala si
se cijelim licem i očima
Znam da si
se znala i svađati
ali to ne
pamtim,
te svađe.
Ništa od
svega toga,
ni riječ, ni
pogled
(mora da si
imala poseban pogled kada si se svađala),
i baš mi je
drago što to ne pamtim.
Svaka tvoja
misao i smješak
djeluju na
moje raspoloženje
i danas,
naravno, pozitivno.
Mogao bih od
ovoga i pjesmu napraviti.
Želiš li?
Višegrad,
9.7.2011.
VINO CRNO,
VINO BIJELO
Kad
razmišljam o mladosti
I slobodan
dok sam bio
Nema kraja
toj radosti
Kad sam s
društvom vino pio
Vino crno,
vino bijelo
Proticalo
kao rijeka
Sve što mi
je srce htjelo
Sutra opet
ispočetka
A uz vatru
na planini
Pjevalo se
do razdanka
O zvjezdama
na visini
I Tomina
“Danka, Danka”
A kad stiže
starost ružna
Šapuće se
pjesma neka
Žal za
mladost, pjesma tužna
Ja bih život
ispočetka!
Višegrad,
25.2.2011.
ZA TEBE ĆU
Za tebe ću
milo moje,
Samo ako
želiš
Biti sjena
sjene tvoje
Čuti sve što
veliš
Za tebe ću
srećo nježna
Vjetra dašak
biti
I dok vani
noć je snježna
Ti ćeš mirno
sniti
Lijepo lice
spavalice
A na licu
smijalice,
Nježne kao
drhtaj ptice
Oči moje
sanjalice
Za tebe ću
ako treba
Tvoje sreće
radi
Skinut plave
zvjezde s neba
Sve što rade
mladi
Za tebe ću i
u snove
Da ti uđem
milo
Pustit misli
da ti plove
Lijepo ti se
snilo
Višegrad,
23.2.2011.
ŽIVOT MI
TEČE KAO RIJEKA
Kako me
čudno nebo gleda
K'o da me
zove k sebi
Ali mi tvoje
oko ne da
Radije gore
ne bi'
Život mi
teče kao rijeka
Izvor je već
daleko
A suza moja
predugo čeka
Da je ugleda
neko
Sa neba
zlatni zraci hrle
Šapuću već
je vrijeme
A mene tvoje
ruke grle
I gore
uspomene
Neka se
ljuti ako želi
Nek' čeka
nebo dalje
Neko se meni
još veseli,
Ne bih u
groba ralje.
Višegrad,
27. april 2006.
U SVOJIM
MISLIMA
Utone čovjek
tako u svoje misli
U sebe sama
A tamo snovi
prokisli
I neka tama
Pa šeta se
pustom kaldrmom što zvoni
A tiho hoda
Plavi
blještavi neoni
Nebeskog
svoda
Paučine
guste kidaju se same
Kud čovjek
hodi
Tamo okrene
rame
Gdje srce
vodi
A misli
lagano klize putem snova
Ka kraju
noći
Nosi ga
ideja nova
Kuda će poći
I lijevo i
desno svodi se na isto
Na vječiti
krug
Tu je sa
sobom načisto
Plaća sudbi
dug.
Višegrad,
25.10.2011.
DOBRO VEČE
NESANICO
Dobro veče
nesanico
Što mi
kradeš snove mile,
Kuda žuriš
prepelico,
Te su noći
oči svile
Plavičaste
magle meke
Što skrivaju
mjesec bijeli
Zažubore
pokraj rijeke
Milujući
cvijetak sveli
A iz gore
tiha huka
Lahor blagi
progovara
Njen joj
osmijeh mala luka
Šapatom se
razgovara
I val njenih
zlatnih vlati
Što niz leđa
nježno pada
Nikad neće
ona znati
Koja dušom
nada vlada.
Višegrad,
21.11.2011.
IZNAD
SUMORNIH KROVOVA
Iznad
sumornih krovova
Vesela jata
paperjastih oblaka
Prijete
radošću.
Žuta
zategnuta lica
Nijemo
promatraju dim
koji iz
njihovih dimnjaka ide pravo u nebo
Ledeni
pogledi u nebeski beskraj
Tišinom
govore o beznađu.
Ni snovi im
više nisu vedri i puni radosti
Kao nekada
davno, davno.
Jedino im ti
oblaci vraćaju sjećanja
Koja lagano
blijede.
I razdragan
smijeh djeteta na noši
Na trenutak
razgali njihovu dušu
A kada taj
smijeh utihne
Utihnu i
njihove radosti i nade
Ne očekuju
ništa
Ne nadaju se
ničemu.
Višegrad,
23.11.2011.
SRETAN TI
ROĐENDAN, MALENA
Kada mislim
o tebi u kasne sate
Milina mi
neka prođe kroz grudi
A misli
brzinom svjetlosti se vrate
U mladosti
nam dragi svijet ludi.
Zaiskre
tvoje oči velike i snene
Crvena kosa,
boja tvoga ruža
Na asvaltu
vlažnom naše sjene
Postaju
sjena sve duža i duža.
Ljubav nam
je ideal bila jedini
Odmaštali
sve smo milion puta
Kleli smo se
zvijezdama na visini
I Mjesecom
moćnim što beskrajem luta
Da ništa
neće pomutiti nam snove
Da vječna
biće naša osjećanja
A onda krik
ptice ili huk sove
Vrati me u
stvarnost iz mojih sanja
I uzbuđen
sada čestitku ti pišem
U vatri
gorim, muti mi se zjena
Dok znam za
sebe, za tebe ću da dišem
Sretan ti
rođendan, moja Malena.
Višegrad,
18.12.2011.
SVE BIH DAO
DA TE MANJE BOLI
Od kad sunce
nebom plovi
od kad
zvijezde srećom sjaje
moja java,
moji snovi
sve sa tobom
disalo je
Osmjehom si
darivala
sve nas
tvoje najmilije
tako si nam
ulivala
ljubav,
snagu čarolije
Sve bih dao
da te manje boli
da ti
osmijeh ja na lice vratim
da znaš,
majko, koliko te voli
ovo srce dok
sa tobom patim
Već sa
suncem na uranku
kad otvorim
oči snene
vidim tebe
na uzglavku
blagim
glasom budiš mene
Iako te boli
jako
vješto od
nas ti to kriješ
a kada si
sama majko
gorke suze
krišom liješ
Sve bih dao
da te manje boli
da ti
osmijeh ja na lice vratim
da znaš,
majko, koliko te voli
ovo srce dok
sa tobom patim.
Višegrad,
10. april 2012.
POLJUBIŠE SE
KAZALJKE U PONOĆ
Poljubiše se
kazaljke u ponoć
velkog
starog na zidu sata
dušu mi
jadnu savladala nemoć
a nema nikog
da otvori vrata
Kao treptaj
oka prođoše ine
godine
radosti, tuge i nade
dani sreće i
ljubavi miline
a onda
odjednom svega nestade
Na bijele
hrizanteme miriše noć
i zvjezdanom
stazom dragi lik jezdi
taj miris mi
kroz vene uliva moć
spreman sam
da pođem ka svojoj zvijezdi
Kroz noć mi
tiho žubore sjećanja
i raznose
tako kroz tijelo moje
sve radosti
davne i sva maštanja
sve ono što
je nekad bilo tvoje
Udahnem
duboko svu svježinu noći
i dotaknem
dušom kosmički beskraj
Javi se nada
da ćeš ipak doći
i da ćemo
skupa prevazići kraj.
Višegrad,
21. maj 2012.
JA KAD VOLIM
Ja kad
volim, ja umijem
da sto zora
odbolujem
da me liječe
ruke njene
dok mi pjeva
omiljene
pjesme kao
bumbul ptica
da ne skida
smješak s lica.
Ja kad
volim, ja sve mogu
predajem se
njoj i Bogu,
u stanju sam
ako želi,
ako još to
nju veseli
sjajne
zvijezde skinut s neba
samo ako
njoj to treba.
Ja kad
volim, ja sve znam
sve ću snove
njoj da dam,
jer šta će
mi snovi više
kad mi
ljubav na ruci diše,
kad mi kaže
da me voli
kako da me
duša boli?
Ja kad
volim, ja sve hoću
bilo danju,
bilo noću,
kroz oluju i
pakao
jurio bih i
skakao
samo da mi
draga moja
ima sreće i
spokoja
Ja kad
volim, ne umijem
uvijek da je
razumijem,
ako je
sretna zašto plače,
i šta joj ti
maniri znače,
u srce je
sam vrag dirne
kad mi oko
drugu virne?
Višegrad,
23. maj 2012.
KNJIGE
MIRIŠU LJEPOTOM
Stalaže pune
starih knjiga,
neki davni
dani u njima,
mnoštvo
radosti, zebnje i briga,
proljeća,
ljeta, jeseni i zima.
One pažljivo
pamte i bilježe
svaki šum
izvora u gori,
riječi su
ine i stare i svježe,
u njima
nježno dragi dragoj zbori
o
neizmjernoj sreći i ljubavi
dok gledaju
sunce u sutonu
na sve se
brige brzo zaboravi
kad u topli
zagrlja potonu.
Korice
stare, listovi već žuti
a slova
blijeda, ne vide se više,
njihovi su
dugi, nepregledni puti
peklo ih je
sunce, zalijevale kiše.
I sada stoje
u stalaži smjerno
išibane
burnim životom
čuvajući sve
tajne vjerno
knjige
mirišu ljepotom.
Višegrad,
27. maj 2012.
DRUG MOJ
(Đadi)
Kao treptaj
oka ili na nebu zvijezde plave
sa koje na
nas motri brižni pogled tvoj
prozuji pola
godine mojih snova i jave
pola godine
bez tebe dragi druže moj.
A nije davno
bilo tek desetljeća par
kada smo
snove svoje pretvarali u javu
kad je u
grudima našim neugasivi žar
pokretao nam
maštu i doticao slavu.
Bez i jedne
nesuglasice išli smo ka vrhu
uvijek u
društvu hrabrih mladih ljudi
koji su sa
radošću i djelom davali svrhu
ponosu i
sreći što se izlijeva iz grudi.
A kada bih
zastao ljut na kočničare
svega lijepog
što se dešavalo u gradu
ti si me
očima što hrabrošću žare
dizao
hrabrio i novu davao nadu.
Vjetrovi
rata pokidaše sve ali nas ne
ostali smo
moćnih plavih zvijezda poj
čuvam i ne
dam naše mladosti sne
spavaj
mirno, dragi druže moj.
Višegrad,
30. juna 2012.
NE DAM
Ne dam da mi
ime tvoje vjetri raznose pustinjom
što mojom
dušom se zove
Ne dam da mi
tvoj glas u ušima zagluši tutnjava
moga srca
pri pomisli na tebe
Ne dam da mi
tu tvoju iskru u oku zablješte
prvi jesenji
zraci kroz krošnju platana
Ne dam,
jednostavno ne dam!
Za njih ću
se boriti do poslednjeg stiha u meni,
do
poslednjeg otkucaja srca, do poslednje nade
da ćemo opet
biti bijele latice narcisa na vjetru
i da će
uvijek i vječno biti nas.
Ne dam
godinama što neminovnu starost donose
da mi tvoj
lik u sjećanju pomute
Ne dam da mi
ruka zadrhti pri dodiru tvoje slike
koja bdije
na mom radnom stolu
Ne dam da mi
tvoj šapat prestane brujati u mom uhu
kako govori
„volim te“ i „zauvijek tvoja“
Ne dam,
jednostavno ne dam!
Višegrad, 4.
juli 2012.
KADA LJUBAV
K'O SUNCE ZAĐE
A kada
ljubav k'o sunce zađe,
i kad se
tuga dušom razmili
uvijek se
poneka pjesma nađe
i u njoj svi
smo dragi i mili
Uzalud
tragaš pogledom snenim
kroz oblake
sive u stara jutra
od tebe idem
korakom lijenim
u neko novo
praskavo sutra
To moje
sutra sve snove čuva
nosi ih
nježno u grud’ma svojim
dok noću
snažna mećava duva
u mislima s
tobom ja postojim
Venama
tvojim dugo ću teći
dok moja
slika lagano blijedi
dugo ćeš
moje pamtiti riječi:
Za snove
samo živjeti vrijedi
Ja ću sa
maglom usnulom, plavom
lebdjeti
Drinom sve do sumraka
onda ću
mojom vulkanskom lavom
svemirom
lutati bez prestanka.
Višegrad,
4.12.2012.
ŽALI MI SE
DRUGAR
Žali mi se
drugar kako njemu starom
standarda je
neko pomjerio međe
prošle
godine je meso jeo jednom
a ove će,
bome, jesti malo rjeđe.
I ne samo
meso ima mnogo toga
čega se
nerado morao odreći
vrlo rijetko
može on unuka svoga
darivati ali
kako mu to reći?
Kako iko
može uopšte da shvati
da sad
živjeti je mnogo, mnogo teže
pa zar nema
niko hrabar da se vrati
i spasi nas
ove paukove mreže.
Gdje su oni
što su privredu vodili
kada živjeli
smo po mjeri čovjeka
i zašto smo
lako sve to dozvolili
hoćemo li
tako trpiti do vijeka?
U očima
starcu je nemanje sreće
ta nemoć ga
boli i providna šema
genijalci
ovi pomjerit se neće
uvjereni od
njih pametnijih nema.
Višegrad,
14. avgust 2013.
MOJ DORAT I
JA SMO SKUPA OSTARILI
Imao sam
konja, veli drugar meni,
kao krekin
ugalj on crne je grive
skoro
neprimjetan u hrastovoj sjeni
svijetlile
su samo oči vrlo žive.
Mogao sam sa
njim kud god sam želio
bio mi je
kadar stići i uteći
a kad bih se
malo rakije prelio
nosio me
kući lagano hodeći
Nije bio kao
lipicaner znani
što ga samo
vode na vašare ljudi
konj i ja
smo bili vjeruj mi jarani
kad stignemo
kući on me tad probudi.
Sa njim sam
orao i debla vukao
na gumnu je
starom on vršio žito
u svatovske
čeze bih ga upregao
mislim mogao
je i u kolo vito.
Moj Dorat i
ja smo skupa ostarili
sve manje je
jeo iz zobnice raži
lutanja smo
noću davno ostavili
nismo mogli
više što nam srce traži.
Višegrad,
15. avgust 2013.
DRUŠTVO
Birao sam
društvo, nekad ono mene
rijetko sam
bez društva provodio dane
prvo malo
mira a onda me krene
sjeli na po
jednu pa dok ne osvane.
Sa jednim
sam društvom stvar'o komedije
sa drugim
sam opet bio na planini
ali kad sam
sa njom pa kad se nasmije
to je za me
život bivao jedini.
Uvijek sam
radio to što sam volio
i kolege
radne drage su mi bile
to sam malo
društvo brzo zavolio
uspomene na
njih i sad su mi mile.
Posebno su
društvo moji glumci mali
sa njima
radosti nikad dosta nije
teško nam je
bilo kada smo saznali
da je došlo
vrijeme i moje penzije.
Sad mi
društvo prave komarci i ose
neka stara
pjesma uhu mome prija
jedina su
radost moje sjede kose
unučad mi
moja Ana i Matija.
Višegrad,
16. avgust 2013.
NEIMENOVANI
Znam postoje
ljudi časni i nečasni
bili su i
biće znani i neznani
shvatit sve
mogu al' mi nisu jasni
zašto li se
kriju neimenovani?
Na vijestima
važne poruke prenose
ili nešto
bitno saopštavaju nam
ipak mi se
oni sa razumom kose
kako
vjerovati onom kog i ne znam?
Zamislite da
vam takav sudbu kroji
ne znamo da
li je taj pameti kratke
da li iza
toga važna ličnost stoji
ili se tu
kriju novinarske patke.
A narod ko
narod, on vjeruje svemu
k'o spužva
upija sve što vijesti nude
jer taj više
nema nadati se čemu
on zna dobro
da će biti kako bude.
Jer novinar
može da izmisli nešto
po nalogu
onog ko mu djecu hrani
pa na kraju
vijesti saopšti nam vješto
veli da je
izvor neimenovani.
Višegrad,
16. avgust 2013.
I DANAS NEBO
PLAČE
I danas ko
juče nebo plače
kotrlja nove
i stare snove
a meni ti
snovi mnogo znače
nade u
ljubav daruju nove.
Umiksam
dobro zlatnu i plavu
uvojak kose
iz đačkih snova
a onda
stavim snove i javu
pa pjeva
slavuj i huči sova.
Rado bih s tobom
ko nekad mila
na mjesečini
plesao dugo
da ljubav
nam opet daje krila
i da smo
vječno jedno uz drugo.
Ti si već
dugo zvijezda na nebu
plavo
treperiš od drugih jače
a meni noge
i leđa zebu
i znam da
zbog nas to nebo plače.
Višegrad,
12. april 2013.
SLIKA
Jedna slika
hiljadu riječi
reče neko
znan
dok je
gledaš dušu ti liječi
nudi miran
san.
A slika
stvarna, ulje na platnu
plavičasti
sjaj
slikar je
dao jabuku zlatnu
i potpis za
kraj.
I ptica mala
k'o da je živa
perja
šarenog
ručnog rada
ispod zida siva
rukom
heklanog.
Svu ljubav
svoju slikar je dao
lijepom
platnu tom
u moje srce
k'o da je znao
uđe
potpisom.
Višegrad,
17. marta 2011.
...
proljeće na
moje rame slijeće
u pjesmi
veli Breg
gora zeleni,
polje šareni
i više nema
snijega.
I mladost
krenu u život novi
dobila nova
je krila
a nama
starim lolama znanim
njihova
mladost je mila.
II neka tako
uvijek bude
da nam se
mladost veseli
neka nam
više ne zebu leđa
sad samo to
smo željeli.
Višegrad,
18.4.2013.
KRAJ LJETA
Nebo je već
obuklo te sive oblake
koji nude
kišu i u duši smiraj
još se
odupiru vjetru rijetke svrake
ljetu se
izgleda bliži i skori kraj.
Čuje se
motorka negdje u daljini
vrijedno
reže drva sprema ih za zimu
pogledom ja
tražim u ovoj milini
nešto
neobično bar za moju rimu.
A sve je
obično ide svojim redom
nikad niko
svakom ugodio nije
još bogati
piju svoj viski sa ledom
a obični
narod može i rakije.
Dok sam piti
smio votku sam trošio
to mi
zaustavi ljekara zabrana
uživati
drugo ja sam zavolio
kada pjesma
krene iz komšijskog stana.
Volim da bar
neko negdje i uživa
i da živi
život baš po svojoj mjeri
jer ničija
sreća meni nije kriva
što mi grubi
život u lice se ceri.
Višegrad,
20. avgust 2013.
CURETAK
Ima jedan
curetak, Lanom ću je zvati
da ne biste
znali o kome se radi
sa šesnaest
godina ne može da shvati
kolika je
prednost to kada ste mladi.
Prvi puta
voli onako iskreno
i osjeća da
je ljubav uzvraćena
al’ se nešto
boji da nije pošteno
da ta ljubav
odmah bude savršena.
Ima ona
svojih želja i planova
a ni njemu
mašta nije bome strana
zna da gdje
je mora ima i valova
i da gdje je
rijeka tu ima i brana.
Pa se nešto
misli da bi dobro bilo
da malo
uspore osjećaje svoje
i da će mu
reći kako joj je milo
da shvata da
ona misli za oboje.
I tako se u
njoj lome koplja mnoga
što su se
lomila od kada je svijeta
sačekati
malo najbolje je s toga
ljubavi dati
da sazri i procvjeta.
Višegrad,
20. avgust 2013.
NERED
Svuda oko
mene i u meni nered
ništa na
svom mjestu sada više nije
morao bih
sve već srediti jedared
i meni će
biti vjerujem milije.
Ali kad me
mrzi, volje više nemam
učmalost se
neka u dušu uvukla
nisam
nesposoban umijem da spremam
ali moja
volja sama se povukla.
Pisanija
moja juče su sređena
stvarno puno
pišem, lud sam kao struja
ničija
sujeta nije povrijeđena
a mašta mi
kao kod dječaka buja.
Ose su mi
sada već ljubimci kućni
ništa im ne
mogu već čekati zimu
spremanja za
zimu komšija su bučni
a i prašina
je još u mome timu.
Sve ću ja to
lako, ne bojim se rada
usisivač,
praško, tople vode malo
al kako u
dušu gurnut praška sada
pa izbacit
tugu i smeće ostalo?
Višegrad,
22. avgust 2013.
KLUPA STARA
U parku kod
škole stara klupa ima
napuštena
prazna rijetko ko je vidi
ona bi sad
rado šetače da prima
zbog izgleda
svoga kao da se stidi.
Željezni
dijelovi još se dobro drže
od korozije
su potpuno zeleni
al drveni
više ne mogu da služe
truli su i
skoro sasvim polomljeni.
A ta klupa
pamti mnogo ljepše dane
sjenu je
pravila mala kruška ranka
daske su joj
bile lakom premazane
a prilazna
staza od sitnoga šljunka.
Danju su
uvijek tu đaci sjedali
pred čas se
još malo žele propitati
a uveče
mladi što su se gledali
željeli su
sami nešto šaputati.
Toga više
nema već suviše dugo
jer niko joj
više ne želi ni prići
romantiko
zbogom, dobro veče tugo
sada su u
modi disko i kafići.
Višegrad,
23. avgust 2013.
ŽENA I RUŽA
Žena i ruža
su kraljice ljepote
oduvijek
jedna drugoj pripadaju
i bez njih
te ne bi ni bilo živote
najbolje sa
vinom da se uzimaju.
Žena i ruža
mi na isto mirišu
i na rosno
polje, obasjano zorom
ali ponekada
i na rodnu kišu
udišem ih
svakom ja na koži porom.
Žena i ruža
se uzajamno beru
jedna se u
drugoj jako dobro prima
kao što se
Narcis gleda u jezeru
ono u
njegovim prekrasnim očima.
Usrećiti
ženu bar sedmično jednom
davno već je
jasno svakom dobrom mužu
reći da je
smatraš lijepom i vrijednom
od srca joj
kupi i pokloni ružu.
I žena i
ruža balgodarne biće
svako je do
sada to morao znati
ne samo zbog
toga što toliko liče
i jedna i
druga ljubav će ti dati.
Višegrad,
24. avgust 2013.
VUK
„Homo homini
lupus“, vele Latini stari
„Čovjek
čovjeku vuk“ al' ko za to još da mari.
Moćan u gori
ali poštuje prirode red
u srcu živa
vatra, u očima hladni led.
Vuk sa
vučicom uvijek na čelu čopora svog
surova gora
šuti i čuva moćnika tog.
Njegovi zubi
oštri i kanđe spremne na lov
i gora i vuk
znaju za naše prirode zov.
Vukovi
gradski nisu baš ove prirode dar
prije bih
rekao da su brige naše nemar.
Moje
mišljenje lično, mada me se ne tiče
gradski
vukovi više na hinjske šakale liče.
I jedni i
drugi su čovjeku veliko zlo
nećemo
tražit' krivca sami smo krivi za to.
Da vuk vuku
bude vuk, neka bude do vijeka
i dobro će
biti da čovjek pazi čovjeka.
Jer kada
tako bude kada se i to desi
pa kad se
ljudskoj rasi oproste sitni grijesi
i prestanemo
svima da vjerujemo slijepo
vjeruj te
mili moji, tad će se živjet lijepo.
Višegrad,
25. avgust 2013.
BOLJI ŽIVOT
Šta želim
kad kažem hoću život bolji,
tad ne
mislim samo na penziju veću
nego da nam
svima bude sve po volji
tad iz srca
želim svim ljudima sreću.
Da prestane
više ova nesigurnost
što razjeda
živce svim ljudima redom
nego da se
vrate sreća nam i radost
da se
oprostimo mi sa ovom bijedom.
A ne treba
puno da bi srećni bili
politike
manje a pameti više
da nam umni
dođu što su se sad skrili
sinuće i
nama Sunce poslije kiše.
Pa da majke
srećne sad sreće rađaju
da nam snagu
daje naše djece radost
da se smire
moćni, da se ne svađaju
da budućnost
ima ova naša mladost.
Eto tad bi
život bio bolji meni
dobro bi nam
došla koja briga manje
da sa
promjenama ne budemo lijeni
da se cijene
više pamet nam i znanje.
Višegrad,
30. avgust 2013.
KAD ME PUKNE
NOSTALGIJA
Kad mi se u
duši stuži
i kada mi
kiša prija
kad mi se sa
mrakom druži
kad me pukne
nostalgija
Tad bih rado
ja da virnem
tamo gdje mi
srce osta
hoću malo da
dodirnem
našu maglu
biće dosta
Da sve vidim
okom svojim
u Lovačkom
da popijem
sa veselim
društvom mojim
osmijesima
da se grijem
I na groblje
iću rado
da pozdravim
mile moje
da posadim
cvijeće mlado
da im kažem
snove svoje
Ljubav ti je
tužna loza
što se oko
srca svija
udaljeni
zvižduk voza
kad me pukne
nostalgija.
Višegrad, 1.
septembar 2013.
DOBRO VEČE
PRIJATELJI
Dobro veče
prijatelji
dobra sreća
nek vas prati
slatkih beba
roditelji
nek vam malo
i san svrati.
A vi mladi
ljepotani
teške su vam
đačke muke
dok ste sad
na mladoj grani
ići će vama
sve od ruke.
Pa i vama
bake, deke
ako brige na
tren dođu
životi su
kao rijeke
mutne vode
brzo prođu.
Vi unučad
svoju milu
prigrlite
malo jače
pa kad su
vam već u krilu
recite im
šta vam znače.
Svima vama
jasno velim
u bilo kojoj
mladosti
od srca vam
uvijek želim
mnogo sreće
i radosti.
Višegrad, 4.
septembar 2013.
TAJNA
Nositi dugo
tajnu tuđu
čuvat u srcu
k'o mladu
i paziti da
ne uđu
lopovi da je
ukradu.
Brinuti da
ne pobjegne
u vrijeme
dok mirno spavaš
pa prvo da
ona legne
ostaje ti da
se nadaš.
Ili kad u
vrijeme sreće
otvaraš i
srce svoje
neko ne
unese cvijeće
pa ukrade
blago tvoje.
Zato ako
neko uđe
uz
dopuštenje samo
ti mu ne daj
da izađe
neka uvijek
bude tamo.
Tajne male i
velike
slatke a i
one druge
sve su one
od prilike
važne kao
boje duge.
Višegrad, 5.
septembar 2013.
ŠLJIVE
Šljiva to je
mili moji dar iz raja
skromnog
rasta ali zlata vrijednog ploda
najdraža mi
šljiva ranka iz mog kraja
ali sve su
dobre bilo kojeg roda.
Majke djeci
prave pekmez, džem i slatko
muškarcima
to je prava amajlija
čijoj se
ljepoti divi skoro svako
jer znana u
svijetu je šljiva rakija.
Poznata je
šljiva kao znak na oku
da verbalna
svađa prešla je u tuču
djevojke su
bile još pri svome soku
dok su momci
pili šljivovicu vruću.
Pa kad se
popilo malo preko mjere
lako je
otkriti razlog ovom ratu
ljubomorni
momak poče da se dere
što djevojka
krije šljivu na svom vratu.
Malim šalom
htjede skriti grijehe svoje
da ljubljaše
na trenutak što ne smjede
a sada po
šljivu imaju sve troje
i svi kao
samci otuđeni sjede.
Višegrad, 5.
septembar 2013.
BUKET RUŽA
Moj prvi
buket crvenih ruža
bio je mami
rođendanski dar
zatim
slijedi lista malo duža
na kojoj je
stotinjak dama bar.
Svaki buket
pregršt emocija
svaka ruža
jednu želju nosi
pod starost
nam je to nostalgija
u mladosti
čarobni zanosi.
Crvena ruža
kraljica cvijeća
nudi vam
ljubav i romantiku
čaša vina na
stolu i svijeća
vrijeme je
za tihu muziku.
Osjećaje
čiste ruže bijele
iz duše
svoje nude na dlanu
nježnošću
svojom one bi htjele
da uživate u
svakom danu.
Žute ruže
prijateljstvo traže
ružičaste su
lagane, slatke
ni jedna
neće onog ko laže
ni jedna
neće snove kratke.
Višegrad, 6.
septembar 2013.
OTKUD STIHA
ERUPCIJA
Nedavno me
drugar pita
otkud stiha
erupcija
moja mašta
sama skita
pa se pitam
druže i ja.
Ranjavana
duša moja
sada pušta
na sve strane
a ranama
nema broja
nema zore
dok ne svane.
Poneki mi
pogled blagi
zatvori po
ranu neku
il unuka
smješak dragi
nema
ljepšeg u mom vijeku.
Il unuka kad
svom dedi
pruži svoju
malu ruku
raznježi se
deda sjedi
zatvori po
neku muku.
Ali toga još
je more
snova duši
odliv prija
na papiru
kad se skore
to je moja
poezija.
Višegrad, 8.
septembar 2013.
U MENI JE
JESEN
U meni je
jesen ali oko mene
jesen se tek
sprema
odnekud mi
mašu nježne ruke njene
a nje više
nema.
U misli mi
dođe i u burne snove
kao da je
stvarno
sa jutrom mi
snovi nekuda otplove
i sve je
nestvarno.
Mojom
nježnom dušom hladni vjetri viju
kidaju mi
misli
a gladni psi
laju kao da se smiju
i dršću
pokisli.
Samo rijetki
zračak zalazećeg Sunca
osmjehe mi
mami
i pjesma se
čuje ko da neko bunca
dok pod
mostom čami.
Sutra biće
bolje jer će da me prođu
moje slutnje
crne
a i srce
moje kad mi nade dođu
prestaće da
trne.
Višegrad,
10. septembar 2013.
HTIO BIH DA
OPET
Dođe mi da
sebe zagrlim i bodrim
da si malo
volje ulijem u vene
pa da opet
nebom crvenim i modrim
ja bisere
prospem, mjesto zvijezda mene.
Da udahnem
jesen ja plućima svojim
pa da hrabro
krenem u susret i vjetru
da sudbini
kažem da je se ne bojim
putu se
veselim svakom novom metru.
Htio bih da
opet ko što sam nedavno
kreativan
budem, od koristi neke
da ljudima
bude lijepo i zabavno
da ne budu
tužni, bar bez nužde prijeke.
I meni bi
tada ljepši život bio
radio bih
ono što najviše volim
dok radim sa
djecom radost ne bih krio
da šansu
dobijem ja se nebu molim.
Al nebo ko
nebo samo mudro šuti
vidi se da
ono nikome ne sudi
o sudbini
mojoj, to me stvarno ljuti
odlučuju
samo ljudi i neljudi.
Višegrad,
11. septembar 2013.
LJUDSKI UM
Mnogo umnih
ljudi otišlo je tamo
odakle se
niko još vratio nije
ali sve dok
umnost tu cijeniti znamo
od koristi
nama biće k'o i prije.
Mnogo divnih
stvari što nam dobro služe
kroz
vijekove ine ljudski um to stvori
uz pomoć nam
uma služiće i duže
za dobrobit
svijeta i dalje se bori.
Mnoge mudre
misli velikana riječi
il stihove
divne što im duša rodi
sada to u
nama našu dušu liječi
pa snovima
plove kao list na vodi.
A za one koji
ne znaju za lijepo
čiji um je
prepun zločudnog nemira
što đavolu
služe, vjeruju mu slijepo
Stavi „prst
u uho i zvižduk prezira!“
Slušaćemo
vječno Mocarta i Bregu
Jesenjina
tiho šaputati dragoj,
hrli će nam
duša ka sreći u bijegu
ka istini
čistoj od svih laži nagoj.
Višegrad,
13. septembar 2013.
VOZ ĆIRO
Koliko u
sebi nostalgije nosi
sama pomisao
na davne vozove
i sjećanje
na njih vremenu prkosi
pa i zvižduk
voza lako se prizove.
Dok maleni
Ćiro uz kamenje stenje
kloparaju
stari točkovi kod voza
društvo u
kupeu čereči pečenje
nađe se i
neka rakijica loza.
U kupeu
drugom njihove su žene
i od bijele
vune sve pletu čarape
dok djeca
kroz prozor sva broje vagone
svira
harmonika marke “Dalape”.
Čini se da
voz kod bijele kuće svake
staje da
putnici izađu il uđu
pa da čika
Mitar prošeće opanke
boji se da
oni ne uhvate buđu.
Tako mi voz
Ćiro u sjećanja dođe
grudi bi da
prsnu od neke miline
ova
nostalgija znam da će da prođe
gledam stare
slike da me želja mine.
Višegrad,
15. septembar 2013.
NE LJUBI
SANJARA
Ne ljubi
sanjara, veli pjesma stara
jer njegove
oči drugim nebom plove
za iskrenu
ljubav taj ti nema dara
i njegove
snove golubovi love.
Ne ljubi
sanjara, taj nizašta nije
sanjar će ti
nježno ruku cjelivati
i onda će
sjetno sa Lunom da bdije
suzama će
svojim zoru umivati.
Ne ljubi
sanjara, daj razmisli malo
on načisto
nije nikad sam sa sobom
a da je u
stvari do tebe mu stalo
ne bi
sanjario bio bi sa tobom.
Ne ljubi
sanjara, ne može bez snova
u snovima
svojim doseže visine
a zatim će
tiho zbog muzinog zova
govoriti
rime uz pratnju tišine.
Ne ljubi
sanjara, poslušaj me mila
napusti ga
sada al' sebe ne krivi
jer ti sa
njim ne bi nikad sretna bila
on bez
svojih snova ne može da živi.
Višegrad,
18. septembar 2013.
ODUVAJ RUŽNE
SNOVE
Oduvaj sa
dlana svoje ružne snove
neka ti se
misli sve bijele ljepotom
napravi
sviralu od proljetne zove
pa najljepše
zvuke pokloni nam potom.
Oduvaj i
misli što ti dušu muče
preteške
brige i sve nedoumice
razmišljaj o
sutra, ne misli na juče
ka sreći
okreni svoje lijepo lice.
Pa ti si još
mlada, život tek predstoji
nemoj
nepotrbno da si dušu mučiš
za te samo
radost treba da postoji
sve što
radiš sada ti za život učiš.
Nemoj da te
plaše ni prve ljubavi
skriveno
pisamce, tajno šaputanje
eto zato
treba da se zaboravi
crni snovi i
sve što je važno manje.
Oduvaj s
lakoćom i tuđe razloge
što svoj
život grade na krilima laži
istinu i
dragost stavi u zaloge
pa to lijepo
svojim životom dokaži.
Višegrad,
20. septembar 2013.
TAKSI
Vozite me,
gospodine,
negdje iza
ništa
onda lijevo,
malo dole
do mog
iskoništa.
Ovdje mi je
jako hladno
studen prži
misli
daj da uđem
u tvoj taksi
dok nismo
pokisli.
Već nam se i
nebo smije
zbog glupe
nam sreće
kao da smo
umobolci
ni sreća nas
neće.
Nego hajde,
kreni samo
vozi već
jedanput
nemoj da i
tebe moram
ja moliti
dvaput.
Kako ne znaš
gdje je ništa
kako stići
tamo
samo vozi
kud smo pošli
kazaće se
samo.
Višegrad,
22. septembar 2013.
VJEČITI
DRUGARI
Veli mi
kumašin, drug moj iz mladosti
“Živjeli smo
dobro jer smo tako htjeli.”
imali smo
mnogo mašte i radosti
imali smo
više no što smo željeli.
Drugarstvo
je bilo na prvome mjestu
djelili smo
složno sve što bješe naše
mi smo mogli
znati po drugara gestu
da li kap je
vode prevršila čaše.
Ja još vidim
korzo, čujem zvižduk znani
i svi nam
govore gdje je koji od nas
uvijek smo
bili mi na istoj strani
znali smo
donijeće ljubav svijetu spas
Tamna strana
svijeta udalji nas malo
ali smo
ostali mi rezona istog
nikada nam
nikom na um ne bi palo
da se
odreknemo mi drugara bliskog
Daleko smo
ali na dnu duše moje
netaknuta
slika, čista poezija
na braniku
sreće hrabro će da stoje
vječiti
drugari Đado, Mirko i ja.
Višegrad,
23. septembar 2013.
PLAVI SNOVI
Imao sam
sinoć ja snove u plavom
svaka nova
slika druga je nijansa
čudne nam se
misli kotrljaju glavom
kao da sam
bio ja sred nekog transa.
Bio sam na
brdu raskopčan do pasa
topli mi je
vjetar širio košulju
pjevao sam
ali nekako bez glasa
dolina je
bila sva u plavom mulju.
Tamno plave
noći svijetlo plave zvijezde
plavkast je
i mjesec što sija sa neba
u njenom se
krilu plave mačke gnijezde
imala je sve
što jednoj ženi treba.
Lijepe plave
oči i visoko čelo
pokreti joj
ruke kao u baletu
spontana i
nježna ljubila je vrelo
sve pomete
vjetar u ludom naletu.
Kako noć je
tekla sekvence su išle
i hvala ti
mnogo moja luda glavo
što su ružne
slike mene zaobišle
sa buđenjem
vidjeh lijepo nebo plavo.
Višegrad,
26. septembar 2013.
EVO OPET
JESEN STIŽE
Još mi bruje
tvoje riječi
zadnje nam
jeseni
„Niko neće
da nam spriječi
šampanjac da
pjeni.“
Voljela si
jesen, kišu
žuto lišće
pada
šetala si
sva u plišu
sjetna,
lijepa, mlada.
Rekla si mi
kako kiše
čuvaju ti
snove
da ne želiš
ništa više
od sreće nam
ove.
Stajali smo
ispod breze
svira
violina
u daljini
tiho veze
a duši
milina.
Evo opet
jesen stiže
ali tebe
nemam
svakim danom
sam ti bliže
za tebe se
spremam.
Višegrad,
27. septembar 2013.
BOJIM SE OVE
ZIME
Davno bijehu
one zime
kad sam im
se radovao
u minusu
oštre klime
mene grip je
sljedovao.
Uz kuvano
vino prođe
brzo k'o da
nije bio
pa nam
vrijeme fešta dođe
radio sam
šta sam htio.
Iako smo
momci bili
s' djecom
smo se mi sankali
sreću svoju
nismo krili
u snijegu
smo se „slikali“.
Ali ova zima
ide
kažu biće jako hladna
sreću oči tu
ne vide
biće bome
jako gadna.
Neću moći
k'o komšije
došlo
vrijeme za promjene
mjesto
šporet da me grije
grijaće me
uspomene.
Višegrad,
27. septembar 2013.
NA BRANIKU
RADOSTI
Iako je rana
jesen
sve miriše
na zimu
i ja opet ko
zanesen
osjećam
snova plimu.
Dok ruke
promrzle svoje
u mojoj kosi
griješ
nježno
ljubiš oči moje
i radosno se
smiješ
Studen nam
štipa obraze
rumene se
kao ruže
putevi
negdje odlaze
oni za to i
služe.
Mi ćemo ovde
ostati
svjedoci smo
stvarnosti
kamenje ćemo
postati
na braniku
radosti.
Ništa nam
vjetri ne mogu
ni olujni
gromovi
i sad,
skamenjenih nogu
ljubavi smo
plodovi.
Višegrad, 4.
oktobar 2013.
RAČUNICA JE
PROSTA
Kažu da
svako zašto
ima svoje
zato
da poslije
svake kiše
dođe novo
blato.
Tako i u
svemiru
ima nekog
reda
dok neko
meso jede
drugi samo
gleda.
Dok neko
bogat biva
njegova je
sreća
drugi se
pati gladan
razlika je
sve veća.
Ne treba
biti Ajnštajn
računica je
prosta
dok neko od
sreće skače
drugi skače
sa mosta.
I tako priču
svoju
on privodi
kraju
za takve
mjesta nema,
nema ni u
raju.
Višegrad, 6.
oktobar 2013.
RANA JESEN
NAJDRAŽA JE MENI
Kako lijepa
jesen umije da bude
a sjećanja
nose samo lijepe stvari
misli mi se
vrate u godine lude
ništa sreću
nije moglo da pokvari.
A oblaci
mali kao stada bijela
plove plavim
nebom najavljuju zimu
ti si je
voljela ali nisi smjela
na sankama
sa mnom niz padinu strmu.
Ali rana
jesen najdraža je meni
kao stvorena
za lijepe duge šetnje
i kad se na
cesti spoje naše sjene
dok nam
povjetarac pravi male smetnje.
I on tvoju
kosu voli kao i ja
ljubomorno
brani da te nježno ljubim
zima brzo
dođe što mi baš ne prija
moraću
ponovo da te dugo budim.
Gledali smo
skupa, divili se tome
kako inje
šare pravi na prozoru
evo još i
sada sjećanja se lome
da l si bila
ljepša danju il' pred zoru.
Višegrad, 8.
oktobar 2013.
ZAGRMI
SERGEJ
Zagrmi
Sergej onu tvoju
“Ruke drage,
labudova par”
i popijmo
skupa još koju
tvoja pjesma
mom je srcu dar!
Neka za nama
laju kučke
i fini
sinovi mamini
zgrabiću
život objeručke
utopit se u
toj lavini.
Ovde nema
mjesta za laži
nije mi rame
za plakanje
zvaćemo turu
samo kaži
nismo rođeni
za kajanje.
Znam ona
sada druge oči
pogledom
miluje i ljubi
daj Sergej
bar ti posvjedoči
nije kraj
svijeta kad se gubi.
Predadoh je
bez borbe njemu
ne nađoh
sretnu djetelinu
i ja kažem
kao ti svemu
Nek ide sve
u materinu!
Višegrad,
10. oktobar 2013.
DA NE UMRE
NADA
Umorni
putevi odlaze u maglu
dok za njima
kaska jato uspomena
daj izdrži
srce tu promjenu naglu
nek ti ovaj
život bude opomena.
Ne može se
grlom u jagode ići
a ni nazad
bome nema više kuda
tim
blatnjavim putem i mi ćemo stići
zalutat
nećemo jer je isto svuda.
Ako već ne
mogu promijeniti ništa
uslove
života prilagodit sebi
mogao bih
krenut sa svoga ognjišta
ali ne znam
zašto ja to ipak ne bi'.
Nikom ništa
dobro sa neba ne pada
niti džema
ima bez voćaka berbe
ja neću
dozvolit' da mi umre nada
i zato ja
moram prilagodit sebe.
Znam da mi
je zadnja to borba života
izdržati
moram ovu zimu samo
s proljeća
će biti živjeti divota
hajde srce
moje da se ne predamo.
Višegrad,
17. oktobar 2013.
ŠTRAUSOV
VALCER
I teku
lagano dani mog nemira
u suton
života lagano se vuku
violinu
negdje neko tužno svira
ja Štrausov
valcer znam po vedrom zvuku.
I već mi se
snovi miješaju sa javom
a misli su
moje prava ikebana
pođe mi oko
za nekom kosom plavom
jer na snove
moje nije mi zabrana.
A za živo
čudo još u mome duhu
neka vedra
iskra plamenom se žari
mladalački
zvuci bruje mi u uhu
za godine
ništa u meni ne mari.
Čini mi se
da bih mogao još uvijek
kao nekad
svu noć plesati do zore
sjećanja su
meni ponajbolji lijek
dok u meni davni plamenovi gore.
Još uvijek
se držim godinama ne dam
ipak ja
nisam u životu pacer
potrajat će
dugo dok se ja ne predam
slušam
violinu i Štrausov valcer.
Višegrad.
25. oktobar 2013.
ŠTA VOLIM I
ŠTA NE VOLIM
Volim kad se
dijete u radosti smije
i kada mu
srećom lice se ozari
ne volim
uopšte kad ga neko bije
i kada mu
time dječiji ponos kvari.
Volim one
ljude što prirodu paze
što nastoje
stalno da je očuvaju
ne volim ih
kada parkove nam gaze
i prelijepo
cvijeće brzo počupaju.
Volim mlade
đake prirodi odane
što su
sakupljači ljekovitog bilja
ne volim one
što kradu Bogu dane
i bezvoljno
dugo lutaju bez cilja.
Volim
vrijedne ljude prave trudbenike
koji život
boljim svojim znojem stvara
ne volim
ljenčuge što uz mnogo vike
ne radeći
ništa žele brdo para.
Volim u
principu samo dobre ljude
pristojne i
fine i kada ne psuju
ne volim one
što svima bi da sude
kada me lažu
i kad mi ne vjeruju.
Višegrad,
27. oktobar 2013.
SADRŽAJ:
1. Samo staro vino,
2. Hej, živote pjesmo moja,
3. Ništa mene ne veseli,
4. Ni jedna jesen,
5. Višegradske kiše,
6. Sve su ljepše moje noći,
7. Drina,
8. Uspomene,
9. Probudi me miris smrti,
10. Maštanje,
11. Zavičaj,
12. Draganu Jovanoviću,
13. Suzo moja,
14. Zlatno doba riječi,
15. Sonata,
16. Nokturno,
17. Sve boje vjetra,
18. Nije,
19. Pjesma,
20. Balada o umornom jahaču vjetrova,
21. Ja te volim,
22. Suzo moja kada kreneš,
23. Pozorište,
24. E viva Espanija!
25. Jeseni mojoj zima se sprema
26. Randevu na kiši
27. Koje ime dati ljubavi
28. San
29. Možda smo se i sreli
30. Ćuprija
31. Poželjeh da ti napišem pismo
32. Sjećaš
li se
33. Oko moje ludo
34. Kad dušom zavlada tuga
35. Neko kroz mene
36. Da li sam sretan?
37. Biti deda
38. Iz oka mi suza kanu
39. Zima
40. Praznik u roditeljskom domu
41. Pruga
42. Zorana
43. Beznađe
44. Suton na planini
45. Usne
46. Ti si moja čarolija
47. Najgore je prošlo
48. Pamtim tvoj predivni smješak
49. Vino crno, vino bijelo
50. Za tebe ću
51. Život mi teče kao rijeka
52. U svojim mislima
53. Dobro veče nesanico
54. Iznad sumornih krovova
55. Sretan ti rođendan, malena
56. Sve bih dao da te manje boli
57. Poljubiše se kazaljke u ponoć
58. Ja kad volim
59. Knjige mirišu ljepotom
60. Drug moj
61. Ne dam
62. Kada ljubav k'o sunce zađe
63. Žali mi se drugar
64. Moj Dorat i ja smo skupa ostarili
65. Društvo
66. Neimenovani
67. I danas nebo plače
68. Slika
69. ... proljeće na moje rame slijeće
70. Kraj ljeta
71. Curetak
72. Nered
73. Klupa stara
74. Žena i ruža
75. Vuk
76. Bolji život
77. Kad me pukne nostalgija
78. Dobro veče prijatelji
79. Tajna
80. Šljive
81. Buket ruža
82. Otkud stiha erupcija
83. U meni je jesen
84. Htio bih da opet
85. Ljudski um
86. Voz Ćiro
87. Ne ljubi sanjara
88. Oduvaj ružne snove
89. Taksi
90. Vječiti drugari
91. Plavi snovi
92. Evo opet jesen stiže
93. Bojim se ove zime
94. Na braniku radosti
95.
Računica je prosta
96. Rana jesen najdraža je meni
97. Zagrmi Sergej
98. Da ne umre nada
99. Štrausov valcer
100. Šta
volim i šta ne volim